srijeda, 9. listopada 2013.

Sejdic and Finci Vs. Sejdic-Finci



Absurdity reached a new level in Bosnia and Herzegovina after the October 1 high level meeting in Brussels. What was supposed to be the absolute last, final, decisive and ultimate chance for BiH leaders to agree on a set of conditions for continuation of EU accession process became yet another postponement accompanied with feeble statements and dubious half-solutions.

Representatives of multi-ethnic, minority and civic options in BiH, including both Dervo Sejdic and Jakob Finci condemned the seven-point agreement on principles of the implementation of the Sejdic-Finci ruling. Then over the weekend this criticism developed into an open media war between few leading civic activists and EUSR office in BiH.

Only few years ago the “civic option” were pampered darlings of coordinated EU and USA efforts aimed at restoring Bosnia’s multi-ethnic and civic (if possible Social Democratic) culture. So what happened in these few years and what happened in Brussels on October 1 to set former allies so far apart and against each other?

The “civic option” carries its own part of responsibility for this situation for it has for too long ignored the reality of BiH as an ethnically, nationally and politically divided society, insisted on its high moral and ideological grounds and nurtured confrontational and hard-line politics that sometimes equaled or bested those of national parties. After SDP squandered multiethnic and civic principles for a pocketful of mumbles such as positions in governments, institutions and agencies, the disgruntled civic option struggled to find a new civic champion to idolize and support instead of learning a valuable lesson – that poor execution can spoil even the best of ideas.

National parties reveled in the demise of the “civic option” because that option was always perceived as the only real threat for all of them. Yet its is questionable whether with all the bad blood and mistrust within and among those parties they can restore their cooperation sufficiently to be able to kick start the governance which has stalled and caved in on almost all levels, and bring the country back from the edge of abyss. Another question is whether there is capacity or even willingness for such a rebound since some parties, namely SNSD and to a certain degree HDZ, openly work to dismantle governance on the state level and in BiH Federation. SDA seems convinced that it will be able to fix all problems once it gets its mojo back, unaware or ignorant of the fact that BiH is psychologically, economically and socially so exhausted so that it finds itself on the edge of becoming a failed state, or something much worse. Not to mention that SDA itself contributed to this situation by focusing on employment (if not enrichment) of its cadre as much – if not more – as on the development of state, entity, cantonal and municipal institutions in which it was in power for at least 14 out of last 17 years.  

As for the EU, the latest Brussels meeting showed that BiH’s endless political tug-of-war has tired and disgusted EU technocrats to the point where they become ready to ignore the substance and welcome whatever possible form of the Sejdic-Finci reform they think they can squeeze out of BiH leaders. By accepting the latest principle agreement in Brussels, the EU has directly endorsed political positions of Croat and Serb national parties, indirectly renounced BiH’s existing constitutional framework and gave carte blanche to possible future constitutional arrangements which will be as incompatible with the most basic European principles and values as the existing Constitutional arrangement. In addition, by postponing its deadlines, softening its threats and choosing pragmatic over good solutions once again, the EU has, once again, missed an opportunity to establish itself as a political player rather than a pragmatic, technocratic cash-cow. 
With all this said, it is still unlikely that October 10 meeting will produce an implementable solution for Sejdic-Finci. Namely, agreed principles still leave several major issues unresolved, such as detailed division of electoral units in the BiH Federation. Even if such option is principally agreed at the next Brussels meeting, it is still highly dubious that sufficient number of delegates in the BiH parliament would accept and adopt such proposal by the end of the year. In other words, even a principle agreement on October 10 would not necessarily mean that such solution for Sejdic-Finci would pass through the BiH Parliament by the end of the year.

But BiH leaders remain far apart on yet another, maybe even more important issue – a new coordinating mechanism for EU projects – which will have more immediate and much bigger effect on everyday lives of BiH people. Without agreement on the new coordinating mechanism, Bosnia will in the next few weeks lose over 50 million Euros of IPA pre-accession funds, which would be redirected to other Balkan countries or regional projects. In addition, EU would probably suspend preparations of their IPA2 package which was planned to support important BiH projects worth hundreds of millions of Euros in the next several years. This means that even if by some miracle Sejdic-Finci is agreed by the end of the year and Bosnia’s Stabilization and Association (SAA) Agreement is activated, the EU would have little or no resources to implement it properly. The main problem with IPA funds is that at least some BiH leaders misunderstand their true purpose; to build local capacity to enable BiH to apply for bigger projects and capital investments in years to come. As IPA funds are used to pay for – among other things – EU consultants, experts and knowhow, BiH leaders remain uninterested while focused more on IMF and EC budget support, which goes into their own salaries.

Finally, educated by the example of Croatia’s former Premier Ivo Senader, at least some BiH politicians realize that EU membership requires hard work but brings only hardship for all those who have skeletons in their closets. With that in mind, most of BiH leaders seem to have decided to keep paying a lip service to EU accession process while doing their best to prevent and block it. Apparently oblivious to such attitudes, the EU and the rest of the international community seem determined to keep lowering the bars and searching for more pragmatic solutions – sinking deeper and deeper into BiH’s political quagmire. 


Author: Srećko Latal   


Sejdić i Finci vs. Sejdić-Finci

Apsurd u Bosni i Hercegovini je dostigao novi nivo, nakon sastanka na visokom nivou u Briselu, održanog 1. oktobra. Ono što je trebalo da bude apsolutno zadnja, konačna, odlučujuća i posljednja prilika za lidere iz BiH da se dogovore o setu uslova za nastavak procesa pristupa Evropskoj uniji je postalo još jedno odlaganje, praćeno slabim izjavama i sumnjivim polu-rješenjima.

Predstavnici multietničkih, manjinskih i građanskih opcija u BiH, uključujući i Dervu Sejdića i Jakoba Fincija, osudili su dogovor od sedam tačaka o načelnom provođenju presude Sejdić-Finci. Zatim se, tokom vikenda, ova kritika razvila u otvoreni medijski rat između nekoliko vodećih građanskih aktivista i Kancelarije Specijalnog predstavnika Evropske unije u BiH.

Samo prije par godina, „građanska opcija“ je bila pažena i mažena mezimica koordiniranih nastojanja EU i SAD, koja su imala za cilj vraćanje bh. multietničke i građanske (i ako je moguće socijal-demokratske) kulture. Dakle, šta se desilo u ovih par godina i šta se desilo u Briselu 1. oktobra što je toliko razdvojilo bivše saveznike i okrenulo ih jedne protiv drugih?

„Građanska opcija“ nosi svoj dio odgovornosti za ovu situaciju, jer je previše dugo ignorisala stvarnost u BiH, koja je etnički, nacionalno i politički podijeljeno društvo, te je insistirala na visokim moralnim i ideološkim osnovama i gajila je konfrontacijsku i beskompromisnu politiku, koja je ponekad bila jednaka ili nadmašivala politiku nacionalističih partija. Nakon što je SDP protraćila multietničke i građanske principe za pregršt mrmljanja, kao što su pozicije u vladama, institucijama i agencijama, ozlojađena građanska opcija se borila da pronađe novog građanskog prvaka, koga bi mogla idolizirati i podržati, umjesto da nauči jednu vrijednu lekciju – da slabo provođenje može da pokvari i najbolju ideju.

Nacionalne partije su slavile kraj „građanske opcije“ zato što se na tu opciju uvijek gledalo kao na jedinu pravu prijetnju svima njima. Međutim, upitno je da li, uz svo neprijateljsko raspoloženje i nepovjerenje stvoreno unutar i među tim partijama, one mogu da vrate svoju saradnju na dovoljan nivo, kako bi bile u mogućnosti da započnu upravljanje koje je zaustavljeno i blokirano na skoro svim nivoima, i da vrate državu nazad sa ivice provalije. Još jedno pitanje je da li postoji kapacitet ili čak volja za takvim preokretom, obzirom da neke partije, naime SNSD i do određene mjere i HDZ, otvoreno rade na rasformiravanju vlasti na državnom nivou i nivou Federacije BiH. SDA izgleda ubijeđena da će biti u mogućnosti da popravi sve probleme onda kada vrati sopstvenu harizmu, nesvjesna ili neupoznata sa činjenicom da je BiH psihološki, ekonomski i društveno toliko izmorena da se nalazi na ivici toga da postane propala država ili nešto mnogo gore. Da ne pominjemo da je sama SDA doprinela ovoj situaciji fokusiranjem na zapošljavanje (ako ne obogaćivanje) svog kadra isto toliko – ako ne i više – koliko na razvoj države, entiteta, kantonalnih i opštinskih institucija, u kojima je bila na vlasti najmanje 14 od posljednjih 17 godina.

Što se tiče EU, nedavni sastanak u Briselu je pokazao da je beskrajno političko tegljenje rata umorilo i zgadilo tehnokrate EU do mjere da su postali spremni da ignorišu suštinu i pozdrave bilo kakav mogući oblik reforme u domenu Sejdić-Finci, koji misle da mogu iscijediti iz lidera BiH. Prihvatanjem najnovijeg načelnog dogovora u Briselu, EU je direktno podržala političke pozicije hrvatskih i srpskih nacionalističkih partija, indirektno se odričući postojećeg ustavnog okvira BiH i dala je carte blanche, odnosno, odriješene ruke mogućim budućim ustavnim aranžmanima, koji će biti jednako nekompatibilni sa najosnovnijim evropskim principima i vrijednostima kao što je i postojeći ustavni aranžman. Pored toga, ponovnim odlaganjem roka, ublažavanjem svojih prijetnji i biranjem pragmatičnih nad dobrim rješenjima, EU je, još jednom, propustila priliku da se ustoliči kao politički igrač, umjesto pragmatične, tehnokratske krave za mužu.

Uz sve gore navedeno, i dalje nije vjerovatno da će sastanak 10. oktobra dati provodivo rješenje za slučaj Sejdić-Finci. Naime, dogovoreni principi i dalje ostavljaju nekoliko glavnih pitanja neriješenih, kao što je detaljna podjela izbornih jedinica u Federaciji BiH. Iako se takva opcija, u principu, dogovori na sljedećem sastanku u Briselu, i dalje je veoma sumnjivo da bi dovoljan broj delegata u Parlamentu BiH prihvatio i usvojio takav prijedlog do kraja godine. Drugim riječima, čak ni načelni dogovor od 10. oktobra ne bi nužno značio da bi takvo rješenje za Sejdić-Finci prošlo kroz Parlament BiH do kraja godine.

Ali, lideri u BiH ostaju udaljeni po pitanju još jednog, možda čak i važnijeg pitanja – novog mehanizma koordinacije za projekte EU – koji će imati direktniji i mnogo veći efekat na svakodnevnicu građana BiH. Bez dogovora o novom mehanizmu koordinacije, Bosna će u narednih par sedmica izgubiti preko 50 miliona evra iz pred-pristupnih IPA fondova, koji će biti preusmjereni na druge države Balkana ili na regionalne projekte. Pored toga, EU će vjerovatno obustaviti pripreme za svoj IPA2 paket, koji je planiran za podršku važnim projektima u BiH, vrijednim stotine miliona evra, u narednih nekoliko godina. To znači da, čak i ako se nekim čudom postigne dogovor o Sejdić-Finci do kraja godine i ako se aktivira Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SAA), EU će imati malo ili nimalo resursa da to provede kako treba. Glavni problem sa IPA fondovima je taj što su bar neki lideri u BiH pogrešno razumjeli njihovu pravu svrhu; izgradnja lokalnih kapaciteta kako bi se omogućilo da se BiH prijavi za veće projekte i kapitalna ulaganja u narednim godinama. Obzirom da se IPA fondovi koriste da se plate – među ostalim stvarima – konsultanti EU, eksperti i prenos znanja, lideri BiH ostaju nezainteresovani i više fokusirani na MMF i budžet podrške EK, koji ide na njihove plate.

Na kraju, poučeni primjerom bivšeg premijera Hrvatske, Ive Sanadera, bar neki političari u BiH razumiju da je za članstvo u EU potreban vrijedan rad, ali da će ono donijeti nevolju za sve one koji imaju šta da kriju. Sa tim na umu, izgleda da je većina lidera u BiH odlučila da nastavi da verbalno podržava proces pristupanja EU i da čini sve što može da isti spriječi i blokira. Očigledno zaboravna po pitajnu takvih stavova, EU i ostatak međunarodne zajednice su izgleda odlučni da nastave da umanjuju prepreke i da traže pragmatičnija rješenja – sve dublje i dublje toneći u političku kaljužu BiH.

četvrtak, 3. listopada 2013.

Bosanskohercegovačka savršena oluja



Prije par mjeseci moj prijatelj i kolega me je upitao za mišljenje o trenutnoj krizi u BiH. Poslije podužeg elaborata o rastućim političkim blokadama, sveprisutnoj korupciji i prevarama, raspadu ekonomije, zdravstenog, obrazovnog, penzionog i socijalnog sistema, zaključio sam da se BiH uistinu suočava sa najdubljom i najtežom krizom od kraja rata. Moj kolega ipak nje bio uvjeren i podsjetio me je na mnogobrojne druge krize sa kojima se BiH suočavala u protekle dvije decenije.

Kao građanin, novinar i na kraju politički analitičar, izbliza sam posmatrao sve te krize i još uvijek ih se jako dobro sjećam; Sjećam se februara 1997. kada je jedna osoba poginula a preko 20 povrijeđeno u napadu hrvastskih ekstremista na grupu Bošnjaka koji su posjećivali groblje u parku Liska u Mostaru; godinu kasnije se činilo da je BiH ponovo na pragu novog nasilja dok su se različite frakcije borila za vlast u Republici Srpskoj; u proljeće 2001 vojnici SFORa su izašli na ulice širom Hercegovine sa tenkovima i oklopnim vozilima da spriječe uspostavljanje nezavisnog hrvatskog entiteta; nakon nekoliko mirnijih godina tenzije su ponovo porasle 2006. kada su Milorad Dodik i Haris Silajdžić pomogli jedan drugom da dođu na vlast svojim radikalnim predizbornim kampanjama; BiH je opet bila na rubu raspada i mogućeg novog nasilja ponovo 2011 kada je Dodik zaprijetio sazivanjem referenduma za otcjepljenje RSa.

Svaka od ovih kriza sama po sebi zasjenjuje bilo koju od mnogobrojnih manjih ili većih kriza koje smo vidjeli u BiH u proteklih par godina dajući značaj inicijanom pitanju: što čini trenutnu krizu tako dubokom, opasnom i drugačijom. U narednim sedmicama i mjesecima namjeravam da iskoristim mogućnost novog UNDPovog javnog foruma „Nove prespektive“ kako bi otvorio ovo pitanje i istražio odgovore i moguća rješenja nekih od ovih problema. Ali, u svrhu započinjanja ovog procesa evo skraćene verzije mogućeg odgovora;

Mada je svaka od gore navedenih prošlih kriza možda predstavljala veću opasnost za BiH od bilo koje postojeće krize, te krize su bile neovisni događaji koji su se dešavali u vrijeme kada su institucije vlasti funkcionisale na drugim nivoima omogućavajući BiH da se provuče i prevaziđe te prepreke. Ono što je i bitnije, u to vrijeme je međunarodna zajednica još uvijek imala snagu, kapacitet , htijenje i autoritet da kontroliše i ublaži krizne situacije, dok su građani BiH – bez obzira na njihovo nacionalno, vjersko i političko opredjeljenje – tek izašli iz rata, bili puni nade i odlučni da stvore bolju budućnost za sebe i svoje porodice.

Većina od ovih elemenata koji su pomagali BiH da preživi prošle krize su nažalost do sada već nestali; Međunarodna zajednica se u velikoj mjeri isključila iz dešavanja u BiH očekujući da zemlja konačno krene naprijed vlastitim snagama. Zapadni zvaničnici – kako američki tako i evropski – su izgubili veći dio autoriteta koji su nekad imali nad lokalnim liderima, dok je lokalna zajednica postala podijeljena, ogorčena, rigidna, otuđena i letargična, bez volje ili sposobnosti da nađe put ka boljoj budućnosti.

Kao rezultat ove nove realnosti  u proteklih nekoliko godina se pojavilo ono što bi se moglo nazvati bosanskohercegovačkom „savršenom olujom“ – što je kombinacija različitih, paralelnih, ponekad povezanih a ponekad nepovezanih kriza koje počinju da hrane jedna drugu, stvarajući novu, puno dublju i opasniju krizu nego sve pređašnje.

Pored same situacije, i trend je taj koji zabrinjava. Za razliku od Kosova – još jednog balkanskog kriznog žarišta koje se često poredi sa BiH – BiH se nalazi u strmoglavom propadanju, bez ijednog lokalnog ili međunarodnog  aktera voljnog da zaustavi i promjeni taj kurs.

Može li se ova kriza zaustaviti i ako da, kako? Ja se nadam da će ova virtuelna debata proizvesti neke ideje koje bi ukazale na put iz ponora. Pod time ne podrazumjevam neke nove opcije za rješavanje pitanja reforme Sejdić-Finci ili neke druge ustavne reforme. Ja ne vjerujem da ikakve ustavne reforme mogu reformisati BiH. Umjesto toga, nama treba duboka promjena ponašanja ljudi u BiH – od političkih lidera do običnih građana, kao i svih ostalih segmenata društva. Moramo prihvatiti činjenicu da ne možemo promijeniti nikoga sem nas samih, moramo razgraničiti šta su uzroci a šta su posljedice trenutne krize i onda prihvatiti te posljedice kao rezultate naših predhodnih izbora. Konačno ako želimo bolji život, moramo se aktivno uključiti u njegovo kreiranje i prestati očekivati od drugih – bilo da su to međunarodni zvaničnici ili lokalni lideri – da to urade za nas. Sve ovo zahtijeva dubok i dugotrajan proces koji se niti može niti treba dogoditi preko noći. Ali kako bi se taj proces desio, moramo početi postavljati prava pitanja i davati konstruktivne i holističke odgovore, što sam siguran da smo još uvijek sposobni uradiiti.


Autor: Srećko Latal

BiH’s Perfect Storm



Few months ago a good friend and esteemed colleague asked for my opinion about the current crisis in Bosnia and Herzegovina. After a long rant about spreading political deadlocks, omnipresent corruption and fraud, disintegrating economy and collapsing health, education, pension and social systems I concluded that BiH is facing the deepest and most difficult crisis since the end of the war. Yet my colleague wasn’t buying it and reminded me of numerous other crises which BiH has been through over past two decades.

As a citizen, journalist and eventually political analyst  I have observed them all closely and still remember them all too well; February 1997 when a man was killed and over 20 injured in the attack of Bosnian Croat extremists on a group of Bosniaks visiting cemetery in Liska park in Mostar; a year later BiH again seemed on the verge of new violence as different fractions fought for power in Republika Srspka; in spring 2001 SFOR soldiers supported by tanks and armored vehicles took to the streets of Herzegovina to prevent establishment of a separate Croat entity; after several quieter years ethnic tensions run high again in 2006 after Milorad Dodik and Haris Silajdžic helped each other coming to power with their radical pre-election campaigns; Bosnia and Herzegovina appeared on the verge of breakup and possible new violence again in 2011 when Dodik threatened to call referendum on secession of Republika Srpska.    

Independently, each of these crises overshadowed any of numerous bigger or smaller ones which BiH has been through in the past few years, adding merit to the initial question: What makes the current crisis so deep, so dangerous and so different?

In the coming weeks and months I intend to use the opportunity of UNDP’s new public forum “New Pesrpective” to address this question and explore answers as well as possible solutions to some of the problems. But for the purpose of initiating the process, let me give you a short version of a possible answer;

While each of the abovementioned past crisis may have carried bigger potential threat for the country than most of the current problems, they were separate and independent occurrences happening at the time when administrative institutions were functioning on other levels, allowing BiH to limp along and overcome those “bumps in the road.” But even more importantly, at that time the international community still had strength, capacity, willingness and authority to control and mitigate crisis situation, while citizens of BiH – regardless of their ethnic, national, religious or political affiliation – were still fresh from the war, hopeful and determined to create better environment for themselves and their families in future.

Most of these elements which were helping BiH to survive past crises are sadly gone by now; the international community has significantly disengaged from BiH expecting it to move forward on its own volition. Western officials – US and EU alike – have lost most of the authority they once had over the local leaders, while local society became disenfranchised, divided, embittered, rigid and lethargic, unwilling or unable to find a path to a better future.

As a result of this new reality, over the past few years I saw emergence of BiH’s “Perfect Strom” – a combination of parallel, sometimes connected and sometimes completely unrelated crises which start feeding into each other, creating a whole new, much deeper and much more dangerous crisis then all those before.

In addition to the current situation, it is the trend that is equally worrisome. Unlike Kosovo – another Balkan trouble-spot which often gets compared with BiH - BiH seems to be locked into a downward spiral with no local or international actors willing to arrest the free fall and steer the ship towards calmer waters.

Can this be done and if yes how? Well I hope that this virtual debate will produce some ideas that would indicate BiH’s way out of this dire straits. By this I do not mean some new option for fixing Sejdic-.Finci or some other constitutional reform, It is because I believe that no constitutional reform alone will reform BiH. Instead we need a deeper change in the behavior of BiH peoples – politicians and ordinary citizens alike as well as all other segments of local society. We must come to peace with the fact  that we cannot change anyone but ourselves. We have to differentiate between causes and consequences of the current crisis and then accept those consequences as results of our own previous choices. Eventually, if we want better lives, we need to actively engage ourselves in creating that better life, and stop expecting others – international officials or local leaders – to do it for us. All this requires a deep and long-lasting process which certainly cannot (and should not) happen overnight. But in order to truly undertake such process we should start asking right questions and offering constructive and holistic answers, which I am sure we are still able to do.


Author: Srećko Latal