Naravno, ima ova država raznih definicija i raznih problema. Onaj koji je meni najbliži je da je ovdje jedna država, sa dva entiteta, tri konstitutivna naroda, četiri tradicionalne religije i stotinu problema.
Sigurno ne najveći, ali momentalno najaktuelniji problem je implementacija odluke suda u Strazburu u predmetu Sejdić i Finci, koja stoji neprovedena od 22. decembra 2009. godine.
Naravno, i nakon implementacije ove presude ostaće nam najmanje 99 velikih problema, počevši od korupcije, velike nezaposlenosti, stagnirajuće privrede, restitucije imovine, pa do odnosa sa susjedima, utvrđivanje granica , pojeftinjenja administracije i sve one reforme koje znamo da moramo završiti prije pregovora o ulasku u Evropsku uniju i NATO.
Međutim, vidljivo je da za takav korak treba postojati jedinstvo lidera koji vode zemlju, ne jedinstvo na etničkoj osnovi, nego jedinstvena vizije Bosne i Hercegovine u 2020 ili tu negdje. Slušajući danas nastupe tih lidera, uvijek čujemo “moj narod”, “moj entitet”,”moja stranka”, a nikada “moja država”, “naši građani” ili nešto što bi nas objedinjavalo. Čak ni plasman nogometne reprezentacije na svjetsko prvenstvo nije dočekan sa oduševljenjem u cijeloj zemlji, te će sigurno i rezultati u Brazilu, negdje biti dočekani sa veseljem u slučaju pobjede, ili sa još većim veseljem u nekim dijelovima zemlje u slučaju poraza. Ako nas ni “najvažnija sporedna stvar na svijetu” ne može ujediniti, postavlja se pitanje šta može.
Može razumijevanje da nam je jedini put Evropska unija i NATO, jer smo bez toga ostali crna rupa na Balkanu, okružena zemljama koje su već u tim integracijama, ili rade svim silama da se tamo nađu u što skorije vrijeme. Jasno je da će uvjeti za pristupanje biti sve teži i komplikovaniji, te da će biti jako teško zadovoljiti osnovne postulate Unije, igrajući na kartu “moj entitet”, “moj narod” i slično.
Očito je da u zemlji koja je konstantno u predizbornim kampanjama, teško postići jedinstvo u bilo čemu, pa i o načinu ulaska u EU i NATO, ali je isto tako jasno da ni izbori ništa neće riješiti, jer nema te stranke (za sada) koja se tome javno protivi. Istina, ima pretnji da će za ulazak u NATO biti tražen parcijalni referendum, kao da NATO hoće i može primiti u članstvo 51% Bosne i Hercegovine.
Ako nismo u mogućnosti promijeniti lidere koji nas vode, vrlo je teško očekivati da će oni u svojoj ušančenoj politici promjeniti svoja mišljenja, ostaje nam da se oslonimo na građane, na civilno društvo u naširem smislu te riječi koje će biti spremno da kaže DOSTA. Jednostavno, ovakvom politikom samo tonemo sve dublje i dublje, zadužujemo se kod međunarodnih finansijskih institucija, jer još nismo prešli prag zaduženosti koji nas vodi u buduće dužničko ropstvo, a sav novac koji pod ne jako povoljnim uslovima dobijamo, trošimo na alimentiranje budžeta za pokrivanje troškova enormnih plata onih koji o nama odlučuju, a bez izdvajanja i pare za produktivne investicije.
Čak ni projekat koridora 5-c, koji bi mogao biti inačica new dealu iz Amerike u tridesetim godinama prošlog vijeka, svodi se na to ko će uzeti više novaca, pa gradimo po kilometru najskuplji autoput u Evropi, kao da je sav u tunelima i vijaduktima, pa čak i onda kada ide po ravnoj livadi.
Kako uozbiljiti civilno društvo za tako nešto? Kako podići svijest građana da nam ovim putem samo obećavaju put u propast, a našoj djeci eventualno zapošljavanje u onim dijelovima svijeta gdje radne snage nedostaje. Takvoj perspektivi se malo ko može radovati, pa čak i oni koji ovu zemlju ne vole i tvrde da kao takva ne treba da postoji.
Sat otkucava, vrijeme ne radi za nas, pa ako mi sami nešto ne uradimo za sebe, nitko drugi neće. Lijepa je floskula “spasa nam nema, ali propasti nećemo”, ali nam ni to nitko ne može garantovati.
Nema komentara:
Objavi komentar