Svi mediji i internet portali su u proteklih nekoliko dana bili preplavljeni pričom o tri tinejdžerke iz Tuzle koje su maltretirale i pretukle jednu vršnjakinju. Niko od mnogobrojnih učenika koji su u školskom dvorištu prisustvovali maltretiranju nisu ni pokušali to sprijećiti, a neki su se očigledno I jako dobro zabavljali. Incident je snimljen i objavljen Youtube-u, a dotične su se svojim “podvigom” čak i hvalile na društvenim mrežama (toliko o društvenim mrežama).
Ovo nije usamljeni incident nego još samo jedna kap u rastućem moru incidenata u koje su uključeni adolescenti. Samo nekoliko dana kasnije, opet u Tuzli, tinejdžer je povrijedio nožem školskog druga.
Prije pet godina, u februaru 2008., BiH je bila šokirana besmislenim ubistvom 17-godišnjeg Denisa Mrnjavca, koga su tri tinejdžera pretukli i onda izboli na smrt u jednom sarajevskom tramvaju. Počinitelji čak nisu ni poznavali Denisa ali im se nije dopalo kako im se učinilo da ih je gledao pa su mu stoga odlučili oduzeti život. Ovo je ubistvo je pokrenulo talas protesta u Sarajevu i drugim gradovima širom Bosne i Hercegovine, što je napokon dovelo do ostavke premijera sarajevskog Kantona u oktobru te godine.
Danas, pet godna kasnije, maloljetnički incidenti su češći, brutalniji i besmisleniji nego ikad. I dalje ostavljaju gorčinu u ustima a opet izgleda da se ljudi na to navikavaju. Ovi incidenti danas malo koga šokiraju a reakcije javnosti su mlake.
Napadač na Denisa Mrnjavca i njegovi suučesnici su osuđeni na maksimalne zatvorske kazne u ukupnom trajanju od 35 godina, dok su djevojke iz Tuzle odmah izbačene iz škole. No teško da je to riješilo problem sa kojim se ova država suočava u vezi svoje mladeži, ili ga je čak učinilo i većim.
Reakcija javnosti na incident sa djevojkama u Tuzli, kao i drugi detalji vezani za te i druge incidente su pokazali da naša javnost pati od istog ozbiljnog problema u ponašanju kao i te tri djevojke. Pored poziva da se odmah izbace iz škole i da ih se krivično procesuira, različiti čuvari javnog mišljenja i dušebrižnici su također koristili društvene mreže – opet, eto toliko o (ne)društvenim mrežama – da pozovu na njihovo linčovanje, masovno silovanje i druge krajnje neprilične načine fizičkog i psihološkog kažnjavanja.
Svega nekolicina je ukazala na činjenicu da je porast maloljetničke delinkvencije samo refleksija opšte situacije u našem društvu i posljedica generalnog zakazivanja porodice, roditelja i njihovog načina odgoja i obrazovnog sistema da podignu svoju djecu u osobe koje stvaraju i doprinose društvu a ne uništavaju i ukidaju vrijednosti tog društva.
Prije pet godina, majka jednog od počinitelja ubistva Denisa Mrnjavca je pomogla sinu da skrije nož kojim je zločin počinjen. Sa druge strane, prije par dana otac jedne od tri djevojke iz Tuzle je rekao medijima da će u slučaju tužbe stati na stranu pretučene djevojke. Ovakve reakcije roditelja možda ukazuju na propuste u odgoju te djece koje su i dovele do incidenata.
Škole, učitelji i obrazovni sistem ove zemlje također snose svoj dio odgovornosti za očigledno propadanje barem dijela naše mladeži. Ipak, najveća odgovornost jeste na porodicama i roditeljima – a to je ono što mnogi roditelji očajnički pokušavaju da izbjegnu ili ignorišu.
Naša mladež je direktni odraz naše prošlosti kao i pokazatelj naše budućnosti. Slika nije ni malo lijepa i ukoliko je hoćemo promijeniti, bolje nam je da pod hitno smislimo kako ćemo promijeniti našu sadašnjost.
Autor: Srećko Latal
Nema komentara:
Objavi komentar