Kao građanin, novinar i na kraju politički analitičar, izbliza sam posmatrao sve te krize i još uvijek ih se jako dobro sjećam; Sjećam se februara 1997. kada je jedna osoba poginula a preko 20 povrijeđeno u napadu hrvastskih ekstremista na grupu Bošnjaka koji su posjećivali groblje u parku Liska u Mostaru; godinu kasnije se činilo da je BiH ponovo na pragu novog nasilja dok su se različite frakcije borila za vlast u Republici Srpskoj; u proljeće 2001 vojnici SFORa su izašli na ulice širom Hercegovine sa tenkovima i oklopnim vozilima da spriječe uspostavljanje nezavisnog hrvatskog entiteta; nakon nekoliko mirnijih godina tenzije su ponovo porasle 2006. kada su Milorad Dodik i Haris Silajdžić pomogli jedan drugom da dođu na vlast svojim radikalnim predizbornim kampanjama; BiH je opet bila na rubu raspada i mogućeg novog nasilja ponovo 2011 kada je Dodik zaprijetio sazivanjem referenduma za otcjepljenje RSa.
Svaka od ovih kriza sama po sebi zasjenjuje bilo koju od mnogobrojnih manjih ili većih kriza koje smo vidjeli u BiH u proteklih par godina dajući značaj inicijanom pitanju: što čini trenutnu krizu tako dubokom, opasnom i drugačijom. U narednim sedmicama i mjesecima namjeravam da iskoristim mogućnost novog UNDPovog javnog foruma „Nove prespektive“ kako bi otvorio ovo pitanje i istražio odgovore i moguća rješenja nekih od ovih problema. Ali, u svrhu započinjanja ovog procesa evo skraćene verzije mogućeg odgovora;
Mada je svaka od gore navedenih prošlih kriza možda predstavljala veću opasnost za BiH od bilo koje postojeće krize, te krize su bile neovisni događaji koji su se dešavali u vrijeme kada su institucije vlasti funkcionisale na drugim nivoima omogućavajući BiH da se provuče i prevaziđe te prepreke. Ono što je i bitnije, u to vrijeme je međunarodna zajednica još uvijek imala snagu, kapacitet , htijenje i autoritet da kontroliše i ublaži krizne situacije, dok su građani BiH – bez obzira na njihovo nacionalno, vjersko i političko opredjeljenje – tek izašli iz rata, bili puni nade i odlučni da stvore bolju budućnost za sebe i svoje porodice.
Većina od ovih elemenata koji su pomagali BiH da preživi prošle krize su nažalost do sada već nestali; Međunarodna zajednica se u velikoj mjeri isključila iz dešavanja u BiH očekujući da zemlja konačno krene naprijed vlastitim snagama. Zapadni zvaničnici – kako američki tako i evropski – su izgubili veći dio autoriteta koji su nekad imali nad lokalnim liderima, dok je lokalna zajednica postala podijeljena, ogorčena, rigidna, otuđena i letargična, bez volje ili sposobnosti da nađe put ka boljoj budućnosti.
Kao rezultat ove nove realnosti u proteklih nekoliko godina se pojavilo ono što bi se moglo nazvati bosanskohercegovačkom „savršenom olujom“ – što je kombinacija različitih, paralelnih, ponekad povezanih a ponekad nepovezanih kriza koje počinju da hrane jedna drugu, stvarajući novu, puno dublju i opasniju krizu nego sve pređašnje.
Pored same situacije, i trend je taj koji zabrinjava. Za razliku od Kosova – još jednog balkanskog kriznog žarišta koje se često poredi sa BiH – BiH se nalazi u strmoglavom propadanju, bez ijednog lokalnog ili međunarodnog aktera voljnog da zaustavi i promjeni taj kurs.
Može li se ova kriza zaustaviti i ako da, kako? Ja se nadam da će ova virtuelna debata proizvesti neke ideje koje bi ukazale na put iz ponora. Pod time ne podrazumjevam neke nove opcije za rješavanje pitanja reforme Sejdić-Finci ili neke druge ustavne reforme. Ja ne vjerujem da ikakve ustavne reforme mogu reformisati BiH. Umjesto toga, nama treba duboka promjena ponašanja ljudi u BiH – od političkih lidera do običnih građana, kao i svih ostalih segmenata društva. Moramo prihvatiti činjenicu da ne možemo promijeniti nikoga sem nas samih, moramo razgraničiti šta su uzroci a šta su posljedice trenutne krize i onda prihvatiti te posljedice kao rezultate naših predhodnih izbora. Konačno ako želimo bolji život, moramo se aktivno uključiti u njegovo kreiranje i prestati očekivati od drugih – bilo da su to međunarodni zvaničnici ili lokalni lideri – da to urade za nas. Sve ovo zahtijeva dubok i dugotrajan proces koji se niti može niti treba dogoditi preko noći. Ali kako bi se taj proces desio, moramo početi postavljati prava pitanja i davati konstruktivne i holističke odgovore, što sam siguran da smo još uvijek sposobni uradiiti.
Autor: Srećko Latal
Nema komentara:
Objavi komentar